Ljudskost

Tekst i slike: Željka Mihaljević

Katastrofe, poplave, požari, nesreće, nestanci - pojave su koje uz stradavanje, patnju i bol nerijetko iznjedre i istinske vrijednosti

Oni su volonteri koji se po dojavi žurno mobiliziraju, riskiraju vlastite živote da bi spasili tuđe, ne pitajući ni za nacionalnu, vjersku ili rasnu pripadnost

LIVNO/BLIDINJE/MOSTAR/JABLANICA – Stara narodna izreka kaže da „svaka poplava na površinu izbaci smeće“, no, u našoj zbilji to, na svu sreću, ima i pozitivne učinke. Naime, sasvim je izvjesno da su poplave, i druge prirodne nesreće, iznjedrile LJUDSKOST, te pokazale da su granice, bilo da su državne, entitetske, kantonalne ili općinske, zapravo vještačka tvorevina, te da humanost ne poznaje granice. U obilju turbulentnih zbivanja u Bosni i Hercegovini, manje ili više zapaljive retorike, mržnje, kojoj se, na žalost, daje previše prostora, nekako u sjeni ostaje skupina ljudi posebnog kova, velikog srca i neizmjerne hrabrosti. Oni su gorski spašavatelji. Nedovoljno valorizirani čak i od državnih struktura, jer ih nisu stavile u zakonske okvire, a iza njih je bezbroj akcija, ogroman broj spašenih života, pronalazaka nestalih i unesrećenih.

Oni su volonteri, dolaze iz različitih gradova, različitih su identiteta i pripadnosti, no, kad je spašavanje ljudskih života u pitanju, žurno se mobiliziraju i djeluju kao jedno. O tome svjedoči i događaj iz, sada već davne, 2012. godine, kada je ova služba bila gotovo u povojima. Legendarna je to priča o akciji potrage u Jablanici kada su se kolegama u Gorskoj službi spašavanja (GSS) Stanice Jablanica uoči najvećeg katoličkog blagdana, Božića, na samu Badnjicu, pridružili članovi Hrvatske gorske službe spašavanja (HGSS) iz Mostara. Trebalo nam je dobrih 15 dana da doznamo tko su glavni akteri te priče. Damira Bilića, pročelnika HGSS Mostar, sreli smo u Livnu na Danu otvorenih vrata Gorske službe spašavanja Kantona 10. Kontaktirao je svog kolegu Ajdina Jašarevića, pročelnika Gorske službe spašavanja Stanica Jablanica. Dogovorismo se u tri riječi. Sastanak za dva dana u Mostaru u jednom kafiću.

Dolazim prva, potom Damir, a za par minuta i Ajdin. Zagrliše se, upitaše za zdravlje, obitelj, pa se zajedno počeše prisjećati. Ajdin iz jakne izvuče dnevnik. Našao ga je kad je sklanjao stvari od nedavnih bujica u Jablanici, otvori na stranici s datumom 23/24. 12. 2012. godine.

Čita kako su ujutro otišli na Risovac na skijanje, kojemu nije vješt, da je dan bio prelijep, te da je oko 18:30 sati zaprimio poziv od Policijske uprave Jablanica da je nestao Rasim Berić u naselju Zlate koji je tog jutra otišao u drva… U 19:30 sati već su bili na licu mjesta. U potrazi je sudjelovalo 15 članova Stanice GSS-a i 10-tak mještana. Kako do 22:00 sata nije bilo rezultata, potraga je obustavljena i nastavljena ujutro. U međuvremenu je uputio poziv kolegama iz Mostara da im pomognu.

„Došlo je 15 ljudi sa potražnim psom, tako da nas je bilo, što spašavatelja, što mještana, pedeset. Pronašli smo beživotno tijelo Rasima Berića oko 13:40 sati, nedaleko od naselja. Uzrok smrti, prestanak rada srca“, govori Ajdin, a na komentar da je tako počelo prijateljstvo i upit da pojasne što je to što ih veže, Ajdin odgovara „A što nas ne veže!?“

„To su bili počeci, HGSS Mostar, formiran je 2011. godine, sve je bilo u povojima. Te 2012. smo sa Interventnom spasilačkom službom u Mostaru u Hutovom blatu ronili i kitili bor pod vodom, te na taj način i druženjem označili kraj aktivnosti u 2012., ali nije bio kraj, jer smo sutradan išli u Jablanicu“, govori Damir, a Ajdin dodaje da su od tada, nakon svake zajedničke akcije, bez obzira na ishod, sjedali u prvu kavanu, družili se, analizirali akciju, detektirali greške kako ih ne bi ponovili u budućim intervencijama.

„U GSS-u smo svi jedno, ne dijelimo se ni po kakvoj osnovi, jer da jesmo, ne bismo bili tu gdje jesmo. Čisti volonterski rad, često i o svom trošku, a i vozilo smo za Stanicu kupili mikrokreditom, svaki mjesec skupljali smo novac između sebe, pa otplaćivali ratu“, smijući se govori Ajdin, a Damir dodaje da su toliko duboko u tom svom aktivizmu da je to preraslo gotovo u fanatizam. Žele biti svi jednoobrazni, prepoznatljivi, od kombinezona, obilježja, pomagala, pa često posežu u vlastite džepove. Najteže su im situacije s djecom, još ako imaju nesretan ishod, treba im i dva do tri mjeseca da se oporave, a kad im neće san na oči nazovu jedan drugog, pa makar to bilo i u 4 sata ujutro.

Pojedinačne stanice izrasle su u snažan Savez koji broji 40-tak članova i članica s tendencijom stalnog porasta članstva. A da bi ste postali gorski spašavatelj/ica morate proći iznimno zahtjevnu obuku. Uvjerili smo se u to na licu mjesta, u planinskim vrletima u, i oko, Parka prirode Blidinje. Potvrđuje to i predsjednik Saveza GSS u Bosni i Hercegovini, Marino Vidović, koji nam je kazao da kandidati moraju završiti pet temeljnih obuka, kao što su spašavanje i traganje za nestalim osobama u ljetnim i zimskim uvjetima, te tečaj spelospašavanja, te dodao: „A nakon toga slijede dvije godine stažiranja. Bude i odustajanja, naravno, no, ako je suditi po dosadašnjim rezultatima, u ovoj generaciji neće ih biti“.

Pitamo nekolicinu kandidata što ih je motiviralo da od ranih jutarnjih pa do kasnih noćnih sati prolaze, pa gotovo vojnički dril.

Semir Vavajić iz Živinica kaže da mu je glavni motiv pomaganje čovjeku u nevolji, a potom i pripadnost skupini ljudi kojoj se oduvijek divio. Marko Karačić iz Širokog Brijega je planinar. S njim je u Planinarskom društvu i nekoliko gorskih spašavatelja. Vidio je što rade pa se i sam priključio budući da se uvjerio u humanost tog poziva.

Sa tom mladošću na Blidinju je bilo 11 instruktora, te nekolicina starijih kolega.

„Mi ne gledamo ni na boju kože, ne gledamo na rasnu ili vjersku pripadnost, mi smo jedna obitelj koja, u biti, učimo se da radimo svi kao jedno i pokazujemo našim ljudima da možemo opstati samo ako radimo kao tim“, govori nam voditeljica obuke Marijana Dadić iz Stanice GSS Čapljina.

Pitamo što joj je u osmogodišnjoj karijeri bilo najteže. Malo je zastala, uzdahnula i odgovorila: „Pa, bilo je takvih trenutaka više. Mislim da je, prije svega, najteže ostaviti svoju djecu doma da pomognemo nekome koga sigurno nikada više nećemo ni vidjeti, ni malo bolje upoznati, a mislim da je većini nas najteža potraga bila kada smo imali dječaka u Nevesinju i trenutak kada smo ga pronašli u beživotnom stanju.“

Možda je najbolju definiciju i karakter te službe dao Dalmir Mišković, pripadnik GSS Stanice Kantona 10, inače i član Koalicije protiv mržnje „Uvažavanje“ Livno, koji je istaknuo da je Gorska služba spašavanja jedna od najljepših priča o pomirenju i budućnosti Bosne i Hercegovine, te dodao:

„Nažalost, ta je priča prošla potpuno nezapaženo, i od javnosti i od medija. Dogodilo se da se, svim razlikama unatoč, radi zajedno. Ima toliko tema koje se tiču tehnika spašavanja ljudi, materijalnih dobara, unaprjeđenja rada da, zapravo, mi i nemamo vremena pričati o političkim temama. GSS je najuspješnija poslijeratna integrirajuća priča u Bosni i Hercegovini i zato sam ja u njoj.“